Dobrodosli na sajt Medjunarodnog centra za razvoj finansijskog trzistaDobrodosli na sajt Medjunarodnog centra za razvoj finansijskog trzista
O namaUsluge CentraProizvodi CentraSavetovanja i seminariNasi rezultatiNasi klijenti
Arhiva vesti
Pero Trklja, generalni direktor uljare iz Kruševca

Pero Trklja, generalni direktor Fabrike jestivog ulja iz Kruševca kaže da je za ovo preduzece najbitnije da je posle dužeg vremena dobilo vlasnika koji ce investirati. Komentarišuci cenu od samo 30.000 evra, za koliko je fabrika ove nedelje prodata, on podseca da je kupac preuzeo velike dugove prema bankama i obavezao se da u prvoj godini nema otpuštanja radnika.
Prvi dan nakon prodaje prostrujala je informacija da je postignuta cena 100.000 evra. Medutim, u zvanicnom dokumentu Agencije za privatizaciju u kojoj stoji cena za 70 odsto kapitala kao i iznos investicija, dugovi fabrike se ne pominju.
- Prodajna cena ne znaci ništa u situaciji kada je firma u dubiozi i ima velike dugove prema AIK, "Kulskoj" i "Komercijalnoj banci"koje preuzima novi vlasnik. Imajuci sve u vidu, privatizacija je korektno uradena. Ovo je vec treci tender za prodaju preduzeca, a italijanska firma "Paoil", koja je bila prvorangirana na poslednjem, odustala je zbog velikih obaveza uljare. Vlasnik ove firme nosio je u Italiju naše ulje na ispitivanje i pokazalo se da je izuzetnog kvaliteta. Ali šta vredi kada nismo imali para da uložimo u robnu marku i marketing, precizira Trklja koji je uspeo da za godinu dana smanji dug prema bankama za oko 60 miliona dinara.
Na glasine da ce Božin Milicevic, vlasnik firme "Energounion", koji je kupio fabriku, preci na proizvodnju maslinovog ulja, Trklja kaže da za to prvi put cuje. Po ugovoru vlasnik ne može da menja delatnost pet godina, a prihvatio je i obavezu da ce ispoštovati minimalni socijalni program, što je važno jer fabrika ima oko 400 radnika. Na pitanje da li bi fabrika otišla u stecaj da nije sada privatizovana, Trklja odgovara "da bi verovatno preživeli". Medutim, dodaje on, situacija bi sigurno bila teška, jer treba uzimati nove kredite za ovogodišnju kampanju prerade ulja a još nisu vraceni ni oni stari prema bankama.

"Polimark" odustao
Kapaciteti fabrike su oko 15 miliona litara jestivog ulja ali su poslednjih pet- šest godina znatno redukovani. Milicevic, koji je fabriku kupio kao fizicko lice, obavezao se na investicije od 2,51 miliona evra.
Ove godine fabrika je ugovorila sa kooperantima 10.000 hektara pod suncokretom, kao i 800 hektara pod sojom. U vreme prvog tendera pre dve godine, za ovu uljaru je bila zainteresovana i poznata firma "Polimark" koja je, medutim, iz odredenih proceduralnih razloga odustala.

Porodajne muke privatizacije

U našoj javnosti ponovo naraslo uverenje da je privatizacija u Srbiji samo jedna velika pljacka. Vec je gotovo zaboravljeno da su javna dobra i društvenu svojinu opljackali ne samo „narodne vode” i njihovi pouzdanici, vec i oni koji su je decenijama „koristili kao svoju, a cuvali kao tudu” i da je, generalno, ekonomski slom socijalizma najprisnije povezan sa neefikasnošcu kolektivne svojine.
Smena Branka Pavlovica, kratkotrajnog direktora Agencije za privatizaciju Srbije, razlicito je komentarisana u politickim i strucnim krugovima, ali u najširim slojevima moguce je doživljena kao još jedan znak da su bogataši opet zaustavili jednog borca protiv korupcije. On sam je zaigrao na tu kartu kada je izjavio da nije zaustavio privatizaciju, vec korupciju u privatizaciji. No, ako ostavimo po strani suštinu ovog spora – u kojoj se ne može mimoici cinjenica da se Pavlovic u proteklih nekoliko meseci više bavio proucavanjem vec izvršenih privatizacionih operacija, nego što je, po prirodi svog položaja, izgarao na daljem ubrzanju privatizacije, vidimo da je, zahvaljujuci i njegovim javnim istupima, u našoj javnosti ponovo naraslo uverenje da je privatizacija u Srbiji samo jedna velika pljacka. Najsmešnije u svemu tome je to da je Pavlovic najveci i najcešci publicitet dobijao na televiziji BK, ciji vlasnici se ponašaju kao da u Miloševicevo vreme nisu imali ulogu u najkrupnijim privatizacionim operacijama i kao da nemaju veze sa skandalima koji prate taj proces.
Vec je, naime, gotovo zaboravljeno, da su javna dobra i društvenu svojinu opljackali ne samo „«narodne vode”» i njihovi pouzdanici, vec i oni koji su je decenijama «„koristili kao svoju, a cuvali kao tudu”» i da je, generalno, ekonomski slom socijalizma najprisnije povezan sa neefikasnošcu kolektivne svojine. Pavlovic istina tvrdi da je i u ovom kratkom vremenu pokazao da je privatizaciju moguce sprovesti i uspešno i pošteno. On navodi da je i ove godine u državni budžet Agencija poslala desetak milijardi dinara privatizacionih prihoda.

Odupiranje svetskom kapitalizmu
Pri tome, medutim, precutkuje da su to, u ogromnom delu, prihodi koje je ostvarilo prethodno rukovodstvo Agencije, pa to baca sumnju i na moralnu tacku gledišta koju je on zauzeo u sukobu zbog kojeg je smenjen. A što je najvažnije, od njega kao direktora Agencije za privatizaciju, prakticno nismo culi da li je on uopšte za privatizaciju - kao tranzicioni proces broj jedan. Jer, ako nije za privatizaciju, nije ni trebalo da se prihvati tog posla, nego pre da potraži srecu u nekoj instituciji za borbu protiv kriminala.
Takozvani obican covek u Srbiji, koji je decenijama vaspitavan na Rusoovskom nacelu da je svaka svojina krada, te da su, u skladu s tim, javna i kolektivna svojina «„najpravednije”», jer navodno omogucavaju da najširi ili bar nešto širi krug ljudi uživa svojinske plodove, naravno da svaku privatizaciju smatra lopovskom zaverom protiv njegovih egzistencijalnih i narodnih interesa (ma šta to znacilo). Taj strah od privatizacije pojacan je sa još mnogo okolnosti, a najcešce njega uvecava cinjenica da na stotine hiljada naših ljudi radi u preduzecima koja objektivno imaju viškove radne snage – što i sami ugroženi dobro osecaju, ali ni sebi samima to nece da priznaju. Svako u suštini zna da se kod nas malo radi, da ima previše cinovnika i šefova, da nema radne discipline, itd. Uostalom, zar istraživanje nemackog «„Henkela”» u „«Merimi»” u Kruševcu (koju je kupio) nisu pokazala da se u ovoj, inace jednoj od najproduktivnijih firmi Srbije u poslednjih pola veka, do privatizacije radilo samo cetiri i po sata, a posle nje je radno angažovanje povecano na šest sati, sa idejom da kroz nekoliko godina postigne da se radi celo radno vreme. Uzgred, u toj firmi radnici vec gundaju, jer rade više, a domace tržište radne snage im opredeljuje i domaci (niski) nivo zarada (no, to je poseban problem), ali bar imaju sigurna i ipak natprosecna primanja.
Kod onih koji se zasad oduprli svetskom kapitalizmu – najcešce nema plata, osim ako im kašika nije pala u med javnih i komunalnih preduzeca.

Problemi mladih demokratija
Evo samo slucaj nama najbliže Crne Gore (u kojoj je pisac ovih redova boravio protekle sedmice). Uzmimo samo slucaj poznatog hotela „«Avala”» u Budvi, koji je zimus preuzeo navodno britanski konzorcijum «„Bepler i DŽejkobson”», plativši za njega 3,2 miliona evra. Ponudu ove firme prethodno je odbacila tenderska komisija, izmedu ostalog i zbog toga što je danska kompanija „«Merienlist hoteli i kasina”» nudila 7,5 miliona evra. Protiv ove ponude izjasnio se i oficijelni strani pravni savetnik Mark Harison. No, „Bepler i DŽejkobson” su se žalili sudu, pa je na kraju sudija u ovoj stvari (rodena sestra premijera Đukanovica), presudila u njihovu korist, potom dala ostavku na clanstvo u Vrhovnom sudu CG, pa postala advokat spomenutog „B&DŽ”» u kasnijim pravnim operacijama oko privatizacije.
Crnogorski nedeljnik «„Monitor»” kasnije je utvrdio da «„«B&DŽ” nije uopšte turisticka firma (kako se prikazala u ponudi), nego firma za drumski prevoz; da fotos poslovnog središta u ulici kraljice Ane nije snimak njihove zgrade, nego poslovne zgrade u kojoj iznajmljene kancelarije ima na stotine of-šor kompanija; da je «„«B&DŽ”» firma osnovana tek pet meseci pre tendera za hotel „«Avalu”»; da ima samo dva neidentifikovana vlasnika koji su u njoj i jedini zaposleni; da ima emitovanih akcija za ciglo dve britanske funte, itd, itd.
Nakon završenog privatizacionog posla revizorska kuca „«Montrev”» je izvestila manjinske akcionare «„Budvanske rivijere”», u cijem sastavu je bila i «„Avala”», da je prošle godine gubitak iz poslovanja ove firme bio 23,3 miliona evra (godinu dana ranije je bio 2,7 miliona), te da je gubitak kapitala od prodaje osnovnih sredstava prošle godine bio 6,6 miliona evra (tu je valjda i gubitak od prodaje „«Avale”). Recju, knjigovode sada, naknadno, privode novu situaciju „«velicinama”» koje su ostvarene privatizacijom. Na kraju ce, po tim knjigovodama, možda, prodaja „«Avalinih»” prostorija za 375 evra po kvadratnom metru, u Budvi, gde toliko košta kvadratni metar praznog placa, dobiti izgled odlicnog posla.
Nije svrha ovog šturog prepricavanja crnogorskih novina u tome da se pokaže da i od Srbije ima gorih u privatizaciji, nego da se makar samo jednim primerom ilustruje koliko «„mlade demokratije”» imaju slicne muke sa ovim složenim procesom. Tu se po pravilu niti zna stvarno stanje kapitala i poslovanja onoga što se prodaje, niti javnost tacno zna stvarnog kupca i njegovo realno stanje kapitala i poslovanja.

Pogrešan utisak
Šteta je što je iz taktickih politickih razloga, tokom izbornih kampanja u poslednjih pola godine, gotovo citava privatizacija u Srbiji prikazana samo kao jedna velika mucka i rasprodaja vitalnih nacionalnih interesa u korist svetskog kapitala – pa su u velikoj meri svi prethodni napori reformistickih snaga prakticno baceni u vodu. Istina, privatizaciju su najteže kompromitovale neke ocigledne nezakonitosti, na koje prethodna vlada nije reagovala pravovremeno (ili su one, moguce, i izvedene uz asistenciju ljudi iz njenog najužeg okruženja), ali je pogrešno stvarati utisak da je Srbija u tome jedinstveni slucaj.

"Mali" akcionari
Emitenti
Posrednici
Investitori
Proizvodi Centra
Arhiva vesti
Kontaktirajte nasKnjiga gostijuMapa sajta