Dobrodosli na sajt Medjunarodnog centra za razvoj finansijskog trzistaDobrodosli na sajt Medjunarodnog centra za razvoj finansijskog trzista
O namaUsluge CentraProizvodi CentraSavetovanja i seminariNasi rezultatiNasi klijenti
Arhiva vesti
Lukoil izvukao šabački Ingo iz krize

Šabačka fabrika za izradu metalnih konstrukcija Ingo objavila je da će u ovoj godini prvi put od 2000. godine poslovati bez gubitka, zahvaljujući saradnji sa Lukoilom. Od marta ove godine Ingo, kao jedan od podizvođača radova, proizvodi za rusku naftnu kompaniju metalne konstrukcije za benzinske pumpe i zabeležio je za šest meseci saradnje promet od 18 miliona dinara. Šabačka firma obradi 100 tona čelika mesečno od materijala koji obezbeđuje naručilac posla a za konstrukciju jednog objekta preradi se 11 tona čelika. Uposlenost kapaciteta je oko 70 procenata, a prema rečima direktora Dejana Lazarevića, posao je obezbeđen do marta 2006. godine. - Započeli smo saradnju i sa brodogradilištem Bijela, a u pregovorima smo sa jednom francuskom firmom koja je već uzela uzorke i predračunske vrednosti za posao - dodao je on. Šabački Ingo privatizovan je 2003. godine a kupac je beogradska firma Omnistok. Izvor: "Danas".

Vojvođanske vlasti protiv koncesije

Tender za dodelu koncesije na izgradnju i korišćenje autoputa od Horgoša do Požege, predstavlja ujedno i najavu novih sporenja pokrajinskih i republičkih vlasti. U Novom Sadu naime smatraju da je koncesija štetna po interese Vojvodine, ali i sumnjiva sa stanovišta pravne zasnovanosti. - Nema opravdanja za nameru da se deonica autoputa koja prolazi kroz Vojvodinu koristi za finansiranje izgradnje puta u drugom delu zemlje. Niko nije protiv toga da se deo prihoda koji se ostvaruje u Vojvodini utroši na projekte od državnog interesa negde drugde, ali je ovo neprihvatljivo. Osim toga, ne može se u koncesiju davati nešto što je već izgrađeno, a to je jedna traka autoputa, pa i deonica druge trake - kaže predsednik Skupštine Vojvodine Bojan Kostreš. Na koji način će pokrajinske vlasti reagovati u slučaju koncesije, ostaje da se vidi. Izvor: "Glas javnosti".

TRANZICIJA NA SRPSKI NAČIN

Najveći deo novca sada već bivši sitni akcionari najatraktivnijih srpskih kompanija, poput Apatinske i Čelarevske pivare i fabrike za flaširanje mineralne vode „Knjaz Miloš“ iz Aranđelovca, potrošili su za kupovinu stanova, kuća, automobila i “bele tehnike“. Oni, dakle, svoje akcije u tim fabrikama nisu prodali da bi došli do novca, neophodnog za početak ličnog biznisa, već su uglavnom na brzinu sve potrošili. Primetno je, doduše, da je u tim mestima povećan broj kafana i restorana, što sigurno neće doprineti bržem rastu srpskog izvoza i promeni loše privredne strukture. Slikovito rečeno deo srpske tranzicije okončan je svojevrsnom trampom, jer je suvlasništvo u fabrikama za proizvodnju piva “lav“ i “jelen“ zamenjeno za lično vlasništvo nad “mečkama“, “jaguarima“ i ostalim markama automobila. Istovremeno su radnici postali samo radnici, a ne i suvlasnici. Neki od njih su, doduše, uzeli i otpremninu, pa su i to potrošili. Zajedničko im je da su se prodajom akcija odrekli mogućnosti da na dugi rok vuku dividende, odnosno pripadajući deo profita kompanije. Dobar deo novca od akcija potrošili su na kupovinu automobila, a oni koji su uz otpremninu napustili firmu uskoro će se suočiti sa pitanjem koliko će još dugo biti u stanju da kupuju gorivo, jer prva istraživanja pokazuju da su nemilice trošili, kao da je suma koju su dobili „vreća bez dna“. Ispostavilo se, na žalost, da je ta kesa mnogo plića nego što su mnogi mislili. No, čak i da nisu podlegli potrošačkoj groznici, što je donekle logično posle decenije koju su pojeli skakavci i tokom koje su kupovali samo ono što je bilo neophodno za puko preživljavanje, postavlja se pitanje šta su pripadnici preko noći nastalog srednjeg sloja u Srbiji mogli da urade sa sumom od samo nekoliko, pa i više od 30 hiljada evra? Čista logika upućuje na zaključak da je taj novac trebalo „u nešto“ investirati. Pri tome ekonomisti smatraju da je trenutno najsiplativije ulagati u kupovinu akcija uspešnih srpskih kompanija. Ali, zar oni već nisu bili akcionari najatraktivnijih preduzeća? Kada bi sada krenuli u kupovinu akcija drugih firmi bio bilo bi to isto kao da su sa konja prešli na magarca. Ulog na sigurno Profesor ekonomije Jurij Bajec ističe da je novac od prodaje akcija, ipak, bio jedna od poluga pojačane privredne aktivnosti u Srbiji i to u meri u kojoj je usmeren u kupovinu domaćih trajnih dobara. Taj novac je, dakle, proširio tražnju, a ona je podsticajno delovala na rast proizvodnje, uključujući i stanogradnju, objašnjava Bajec, ali naglašava da je, na žalost, mnogo veći deo novca otišao za kupovinu uvoznih roba. Pri tome je, kaže on, čitav niz razloga što je u oba slučaja taj novac otišao u potrošnju, a ne u proizvodnju. LJudi su realni i zbog sigurnosti kupuju stanove i nekretnine, jer je njihova vrednost stabilna, vremenom će možda i da poraste, a njihovim izdavanjem mogu da ostvaruju i siguran prinos na uloženi novac, objašnjava Bajec. Pri tome je poseban problem što u sadašnjoj situaciji, bez zakonske mogućnosti za osnivanje domaćih investicionih fondova, sitni investitori jednostavno nemaju šta da traže na tržištu kapitala. Uz to, većina ekonomista smatra da se klasična štednja ne isplati, jer ovdašnje banke u najboljem slučaju na devizne depozite, oročene bar na dve-tri godine daju kamatu od najviše pet odsto godišnje. Uz upozorenje da je bez ekonomske budućnostio svako društvo u kome se ne isplati štedeti i u kom ljudi nemaju u šta da investiraju, dr Miodrag Zec tvrdi da u Srbiji ne postoji mogućnost izbora, jer pojedinac još uvek ne može kupiti akcije dobrih preduzeća ili zapise Trezora Srbije, na koje je do skora kamata bila veća od 20 odsto godišnje. Zato ljudi pogrešno investiraju u kioske, piljarnice, ili kupuju stanove i onda ih rentiraju, pa su cene nekretnina nerealno visoke i jednog dana bi to tržište, osim u Beogradu, gde je velika tražnja, moglo da krahira, kaže Zec. On slikovito objašnjava da je suština krize komunizma bila u tome što je dobrostojeći pojedinac u svom „investicionom portfoliu“ imao veliku imovinu- stan u Beogradu, vikendicu u Rovinju, kuću u rodnom selu, a sve to zajedno sa zamrznutom deviznom štednjom vredelo je više od 500.000 evra. Oni, međutim, na tu imovinu nisu imali nikakve prihode i zato sada nemaju para ni da plati komunalije, kaže Zec i ističe da je i danas slična situacija, jer država nije omogućila građanima, koji imaju veću ili manju ušteđevinu da kupuju akcije. No, čak i da je to moguće, ne može se isključiti suočavanje sa problemima zbog špekulativnih poslova. To je posebna priča, jer cene akcija naših preduzeća za nedelju dana porastu ili padnu za 80 odsto, a investitorima je neophodno stalno rastuće tržište, stabilne kompanije sa prinosom od 8-12 odsto godišnje, što se može ostvariti, kategoričan je Zec i podseća da je bivša vlada planirala da državne akcije u nekim atraktivnim preduzećima, kao što su „Knjaz Miloš“, „Soko Štark“, „Bambi“, „Telekom“, pa i NIS i EPS, ponudi na prodaju domaćim malim investitorima, srednjoj klasi. Sadašnja Vlada je od toga odustala, a neka od tih preduzeća su već prešla u ruke novih vlasnika i to bez zakona o preuzimanju, kaže Zec. On ističe da je u nekim od tih firmki mogla biti izvršena dokapitalizacija kroz emisiju i prodaju takozvanih prioritetnih akcija sa fiksnim godišnjim prinosom od 6 ili 8 odsto. LJudi bi to sigurno kupovali, jer bi prinos bio veći od kamate u bankama, a te kompanije bi dobile svež novac za investicije, ističe Zec. Izvor: "Dnevnik".

"Mali" akcionari
Emitenti
Posrednici
Investitori
Proizvodi Centra
Arhiva vesti
Kontaktirajte nasKnjiga gostijuMapa sajta