Dobrodosli na sajt Medjunarodnog centra za razvoj finansijskog trzistaDobrodosli na sajt Medjunarodnog centra za razvoj finansijskog trzista
O namaUsluge CentraProizvodi CentraSavetovanja i seminariNasi rezultatiNasi klijenti
Arhiva vesti
IZ UGLA STRUČNjAKA:
Prednosti javne ponude akcija u privatizaciji
Dr Aleksandar Gračanac, direktor Akcijskog fonda, u prošlonedeljnom autorskom članku u „Politici” najavio je prodaju paketa akcija u posedu Akcijskog fonda metodom javne ponude: „kao specifičnog modela privatizacije kompanija koji bi mogao dodatno da afirmiše akcionarstvo i tržište kapitala”. Podržavajući ovu ideju, ukazujemo na to da je reč o metodi koja je relativno nepoznata u našoj javnosti, iako je u mnogim zemljama to bio preovlađujući način privatizacije državne imovine. Na taj način emitent prodaje akcije iz nove emisije, ili postojeći akcionari nude potencijalnim investitorima akcijski kapital koji poseduju. Moguća je i kombinacija, što bi značilo da je javna ponuda, u suštini, dokapitalizacija, uz istovremenu promenu postojeće vlasničke strukture prodajom akcija iz prethodnih emisija. Javna ponuda se, uglavnom, upućuje profesionalnim, ali i individualnim investitorima koji nisu zainteresovani za rukovođenje firmom, već, prevashodno, za dividendu ili kapitalnu dobit. Uspešna javna ponuda i prodaja akcija doprinosi diversifikovanju akcionarske baze sa više vlasnika. Mađarsko iskustvo Javna ponuda akcija je preovlađujući metod za prikupljanje kapitala koji koriste sve vodeće firme u svetu. Nama je najbliži model mađarske privatizacije korišćenjem metoda javne ponude, jer je i njihovo finansijsko tržište pre petnaestak godina, kao i naše danas, patilo od istih boljki – nedostatka odgovarajućih kandidata za javnu ponudu, nepostojanja odgovarajuće regulative, oskudice institucionalnih investitora, nelikvidnosti berze, uverenja da su samo strani strateški investitori poželjni partneri u privatizaciji preduzeća... To, međutim, nije sprečilo Mađare da proces privatizacije usmere sa prodaje strateškim partnerima na projekat javne ponude i to tako što su, pre svega, stimulisali domaće male investitore da kupuju akcije. Primena tog metoda prodaje je dovela do rasta prihoda od privatizacije od 30 odsto u 1996. godini i 85 procenata u 1997. godini, povećanja broja akcionara na oko milion (oko 10 odsto stanovništva), porasta indeksa budimpeštanske berze za 263 procenta u 1996. i 1997. godini, kontinuiranog snabdevanja domaćih ulagača akcijama kvalitetnih firmi, privlačenja stranih finansijskih investitora zbog rasta berzanskog indeksa. Preduzeća su imala veliku korist od ovakvog načina privređivanja, jer su mogla da nastave sa svojim projektima, a na tržištu kapitala su emitovala svoje akcije i njihovom prodajom, bez zaduživanja, obezbeđivala sredstva za razvoj. Zahvaljujući i tome MOL je postala najjača naftna kompanija u regionu koja je u međuvremenu kupila Slovnaft (slovačku nacionalnu kompaniju), TVK Rt (mađarsku vodeću petrohemijsku firmu) i 25 odsto kapitala INE (hrvatske nacionalne kompanije). Pritom, tokom procesa privatizacije i, docnije, na berzi – niko nije mogao da kupi više od 10 procenata akcija MOL-a, što je državi omogućilo da zadrži kontrolu nad ovom vitalnom delatnošću. Mali investitori su kupovinom akcija svoju štednju plasirali povoljnije u odnosu na oročavanje sredstava kod banaka, a tržište kapitala je postalo likvidnije, jer je dnevni promet na budimpeštanskoj berzi porastao sa 1,4 miliona dolara u 1995. na 60 miliona dolara u 1998. godini. Šansa za Srbiju Imajući u vidu da naša država još poseduje pakete akcija dobrih preduzeća za koje postoji interes malih i institucionalnih investitora, bilo bi korisno da se ovakav način privatizacije primeni i kod nas, tim pre što se procenjuje da tezauirisana štednja iznosi oko četiri milijarde evra, a postoji i interes dijaspore za investiranje u matičnu zemlju. Iako se na aukcijama koje organizuje Agencija za privatizaciju nude firme po početnoj korigovanoj knjigovodstvenoj ceni od svega 20 odsto, mnogi investitori nisu zainteresovani, jer ne žele da se bave poslovanjem firme, već im je cilj da naprave portfelje sa izvesnim brojem akcija odabranih domaćih preduzeća. Interes postojećih akcionara za ovakav način privatizacije preostalog društvenog kapitala bio bi da se i njihove akcije prodaju po unapred određenoj ceni (ukoliko to žele) ili da sačekaju da dokapitalizacija poboljša finansijske rezultate preduzeća, pa da ostvare veći prinos u dividendi ili u rastu vrednosti kapitala. Preduzeća koja bi se privatizovala ovom metodom mogla bi da se istovremeno i dokapitalizuju, čime bi dobila sredstva za nove investicije i rešavanje socijalnog programa. To bi poboljšalo njihov tržišni položaj i finansijski rezultat, a strateški partneri, koji bi želeli da preuzmu preduzeće, morali bi da plate znatno više za akcije nego pre konsolidacije. Korist od ovakvog načina privatizacije imala bi i Beogradska berza, jer bi to vodilo rastu trgovanja i većoj likvidnosti tržišta akcija, a ako bi se sledilo mađarsko iskustvo – i rastu cena i berzanskog indeksa, čime bi se privukli i strani finansijski investitori. Da bi javna ponuda akcija uspela potrebno je doneti adekvatnu zakonsku regulativu (Zakon o investicionim i o penzionim fondovima) ili izmeniti postojeće zakone – Zakon o tržištu hartija od vrednosti, Zakon o privrednim društvima. Sve to može da se uradi u relativno kratkom roku pa bi, ukoliko ovakav način privatizacije dobije političku podršku, prva javna ponuda mogla da se realizuje početkom 2006. godine. Branislav Ćosić, direktor SAL konsaltinga. Izvor: "Politika".

SLOBODAN LALOVIĆ, MINISTAR ZA RAD I SOCIJALNA PITANjA:
Posao za prekobrojne
Inventar koji nije učinjen u privredi Srbije u protekle četiri godine, posebno u javnim preduzećima, moraće ubrzano da se izvrši tokom ove i početkom 2006. godine. Jer, ukoliko Srbija zaključi ugovor o asocijaciji i stabilizaciji sa Evropskom unijom, na proleće iduće godine, to će ujedno značiti i otvaranje tržišta i njegovu liberalizaciju, odnosno, izlaganje žestokoj konkurenciji moćnih stranih kompanija. – Do tada, javna preduzeća bi morala da se reformišu i osposobe za međunarodnu utakmicu. Naviknuta na monopolski, privilegovani položaj i finansijske injekcije od države, rukovodstva u nekim od tih preduzeća, a ni zaposleni, izgleda, nisu svesni, da je došao kraj takvom ponašanju. Uslov njihovog opstanka je restrukturisanje, što će neminovno na dnevni red staviti i pitanje viška zaposlenih – kaže Slobodan Lalović, ministar rada, zapošljavanja i socijalne politike u vladi Srbije, u intervjuu za „Politiku”. Šta je prvi potez na tom putu? – Prvi potez jeste odvajanje sporednih od glavnih delatnosti i taj proces bi trebalo da se završi do kraja ove godine. To najmanje boli, mada ima otpora, jer će kroz privatizaciju odvojeni delovi imati zagarantovan posao sa bivšim, matičnim firmama što je, u ovoj situaciji, važna privilegija. U prvoj fazi se računa na dobrovoljne odlaske uz zagarantovanu otpremninu i do 31. maja se prijavilo 5.320 radnika iz tih preduzeća. Država im iz tranzicionog fonda garantuje 100 evra po godini staža, a od prodaje imovine sama preduzeća isplaćuju još toliko ili nešto više. Ako je to bezbolno, šta je onda bolno? – Bolna će biti druga faza u kojoj će se morati sagledati optimalne potrebe za radnom snagom u tim preduzećima gde će se, neminovno, pojaviti znatno veći viškovi. Jer, samo u devet velikih javnih preduzeća bilo je zaposleno, na početku ove godine, 137.000 radnika. Tek ćemo se suočiti sa problemima u NIS-u i u EPS-u. Kada je NIS u pitanju za sada se razmišlja samo o privatizaciji dve rafinerije, dok će oko EPS-a razgovori biti mnogo teži. U vladi preovladava mišljenje da bi srce EPS-a trebalo sačuvati u vlasništvu države. Misli se na ključne termoelektrane i elektrane, poput Đerdapa, Obrenovca, Bajine Bašte. Uz sve to, očekuje vas i aukcijska prodaja oko 1.500 društvenih preduzeća? – Do kraja ove i naredne godine ta preduzeća bi trebalo da dobiju nove vlasnike. Ukoliko se to ne dogodi na dve aukcije, sledi im stečaj, što će od vlade zahtevati izradu potpuno drugačijeg socijalnog programa. Sada upravo radimo na tome kako bi se omogućilo radno angažovanje ljudi proglašenih tehnološkim viškom, umesto da im se isplaćuju otpremnine. Očekujem da će uskoro vlada usvojiti taj program po kome bi ti radnici mogli da se udruže, uzmu prazne hale i mašine u zakup, iz otpremnine „kupe” radno mesto kod drugog poslodavca i slično. Mi ćemo obezbediti i dodatna sredstva za prekvalifikacije i obuku tih radnika. Znači li to i izmene Zakona o zapošljavanju? – Već radimo na tome i predvideli smo uvođenje subvencija u visini minimalne bruto zarade poslodavcima za novouposlene radnike. Znači, bili bi rasterećeni državnih obaveza, što je veoma važno kada se kreće u biznis. Subvencije bi bile najveće u nerazvijenim i pograničnim regionima i trebalo bi da podstaknu razvoj tih područja. Gorući problem Srbije je uz viškove zaposlenih i ogroman broj nezaposlenih, školovanih mladih ljudi? – To je, na žalost, tačno. Bitka za reforme u Srbiji bi morala da bude bitka upravo za te ljude. Ukupna stopa nezaposlenih sada iznosi između osamnaest i dvadeset odsto, a naš cilj bi morao biti da se ona prepolovi do 2010. godine. To možemo ostvariti jedino ukoliko bismo uspeli da ostvarimo stopu rasta investicija u privredi od najmanje osam odsto na godišnjem nivou. Znači da bi nam u periodu od 2006. do 2010. godine trebalo najmanje 3,5 milijardi evra direktnih stranih ulaganja da bi se stopa nezaposlenosti smanjila na deset odsto. Ja sam ipak optimista, naravno, ukoliko zaključimo ugovor o studiji izvodljivosti sa Evropskom unijom. Proces o kome govorite neće biti, očigledno, nimalo lak? – Proces ozbiljnih reformi podrazumeva kratkoročno pogoršanje, srednjoročno poboljšanje da bi se stiglo do trajnog rešenja. Mi za sada planiramo na mikronivou subvencije a na makroplanu strana ulaganja. Iz raznih izvora vlada će za viškove radnika u tim preduzećima obezbediti oko 11 milijardi dinara, ne računajući zdravstvo za koje se planiraju još tri milijarde dinara za zbrinjavanje viškova radnika. Da li ste tu uračunali i „Zastavu” i Bor? – Do sredine iduće godine trebalo bi da se nađu konačna rešenja i za te dve najveće „crne rupe” srpske ekonomije. Samo u periodu od 2001. do danas u „Zastavu” je iz budžeta uloženo oko 11 milijardi dinara, a rezultata, kao što vidite, nema. Sada smo, konačno, na putu da za oba ova kolektiva obezbedimo ozbiljne strateške partnere, što bi bilo veliko olakšanje i rasterećenje kako budžeta tako i sveukupne privrede Srbije – kaže Slobodan Lalović, u intervjuu za „Politiku”. Poslednja bitka „Zastave” – Odmah po zaključivanju ugovora o asocijaciji i stabilizaciji sa Evropskom unijom doći će do liberalizacije tržišta koja podrazumeva slobodan uvoz automobila. Do proleća iduće godine, morao bi se naći strateški partner ili će to biti kraj fabrike automobila. Sada postoji, prvi put, realna šansa da se spasi fabrika, jer je država sva dugovanja preuzela na sebe i kupac neće imati nikakvih dodatnih obaveza. I za Bor, po istom principu, očekujemo ozbiljnog, strateškog partnera – kaže Lalović. Izvor: "Politika".

"Mali" akcionari
Emitenti
Posrednici
Investitori
Proizvodi Centra
Arhiva vesti
Kontaktirajte nasKnjiga gostijuMapa sajta