Dobrodosli na sajt Medjunarodnog centra za razvoj finansijskog trzistaDobrodosli na sajt Medjunarodnog centra za razvoj finansijskog trzista
O namaUsluge CentraProizvodi CentraSavetovanja i seminariNasi rezultatiNasi klijenti
Arhiva vesti
Opstao bez recepta:

Miodrag Babić ovih dana obeležava 25 godina neprekidnog direktorskog staža u „Hemofarmu”... iako su se rušile države, trajali ratovi i ekonomske sankcije Ovih dana, tačnije 9. marta, Miodrag Babić, sadašnji prvi čovek vršačkog „Hemofarma”, trebalo bi sa nemačkom „Štadom”, koja je letos za 496 miliona evra kupila 97,3 odsto akcija te naše fabrike lekova, da potpiše četvorogodišnji ugovor o njenom daljem vođenju. I to će, tvrdi, odista biti kraj njegove direktorske karijere, koju je, sasvim slučajnim sticajem okolnosti, započeo u „Hemofarmu”, kao diplomirani inženjer tehnologije pre 25 godina. Tačnije 1. marta 1982. Pitamo ga – kako je opstao na tom isturenom menadžerskom mestu tolike godine u toku kojih mu se dešavao narod na ulicama 1988, rušila država i podizale granice 1991, požar inflacije sve obezvredio 1993, ratovi u susedstvu, a potom i kod kuće 1999. obesmislili, a sa prvim demokratskim promenama 2000. zapretili mu krizni štabovi? Opstao i ostao bez recepta primenjivog za druge, a od male banatske fabrike lekova, napravio koncern kakvih je malo u ovom delu Evrope. – Nikada se nisam bavio politikom. Ne zato što taj ’zanat’ smatram lošim, već zato što sam smatrao da svako treba da radi ono što najbolje zna. Iako sam hteo samo da budem inženjer, politika mi se, ipak, često mešala u život. To što me nije ’oduvala’ na početku karijere... možda je bilo i sreće, ali već kasnije postignuti rezultati nisu baš mogli tako lako da se izbrišu na ulicama ili partijskim sastancima. U „Hemofarm”, naružen i narušen lošim međuljudskim odnosima, došao je konkursom. Iako je partija sve kontrolisala i tražila da se o svemu pita, ona ga, ipak, nije na to mesto postavila. Prećutno su ga pustili da pokaže šta zna i može. Ako uspe – dobro je. Ako krene loše – lako će ga smeniti. Ionako pre njega niko nije okončao ni prvi mandat, a kamoli započeo drugi. Od tada do danas prođe, evo, četvrt veka. – Priznajem da sam imao dosta respekta kada sam dolazio u „Hemofarm”. Sa 20.000 tona proizvoda u „Briksolu”, gde sam pre toga radio, došao sam u fabriku u kojoj se doze za lekove mere miligramima. Sa kojim miligramom manje neke supstance – lek ne vredi. Ali sa kojom više nego što to receptura propisuje – dobiješ otrov. Zbog toga mi je prvi zadatak bio da što pre i što bolje opremimo laboratorije za kontrolu kvaliteta kako bismo u najvećoj meri smanjili rizik zvani – čovek. Babić se seća kako je baš u to vreme realizovan prvi ugovor sa nemačkim „Frezenijusom” o proizvodnji dijalizatora vredan tri miliona tadašnjih maraka. Pogon stoji, a Nemci bez otvorenog akreditiva od nekoliko stotina hiljada maraka ne daju sirovine. Bili su se nešto zavadili sa prethodnim rukovodstvom fabrike. Uspeo je sa tadašnjim prvim čovekom „Frezenijusa”, dr Krenerom, koji je od njega bio stariji punih 40 godina, da dogovori dopremanje sirovina i fabrika je krenula sa proizvodnjom 21. maja 1982. godine. Fabrika raste, Babić uveliko „tera” drugi mandat, ali politička scena, ne samo u Srbiji već i u celoj bivšoj federaciji, počinje da se zaoštrava. I bukvalno do pucanja. Godine 1988. optužuju ga da je „autonomaš”. U toj harangi protiv njega učestvovao je, nažalost, tada i naš list. Odbranili su ga na jedvite jade radnici. Još, kaže, nisu zacelile rane od „dešavanja naroda i jogurt revolucije”, kada je Slovenija proglasila „neovisnost”, a za njom i Hrvatska. Potom izbiše i međunacionalni sukobi. S ratnim razaranjima u komšiluku, domaća inflacija od šest procenata na sat, prepolovi mu 1993. proizvodnju postignutu dobre 1991. Trebalo je, naglašava Babić, i u tim i takvim okolnostima proizvoditi i razvijati se. Sada, kada se priseti tih godina, jednostavno ne može da poveruje kako je za svega nekoliko meseci osvojena proizvodnja čak 80 paralelnih lekova koji su stizali iz fabrika severnih republika. I na sve to – međunarodne ekonomske sankcije. – Bio sam odmah nakon uvođenja embarga krajem maja 1992. na jednom sastanku kod Miloševića. Pozvao je na taj skup direktore najvećih fabrika. Rekao nam je tada da te sankcije nemaju za nas veći značaj i da neće potrajati duže od dva-tri meseca, da ćemo im mi doskočiti našim genijalnim improvizacijama. Neki su ga u toj ludosti podržali, ali već koliko sutra morali su da trče kod njega po plate za svoje radnike. Videvši da sankcije ipak nisu „mačji kašalj”, Babić je nekako izmolio američku vizu i putuje u Njujork. Da se na licu mesta, u Ujedinjenim nacijama, upozna sa svim mogućim uvoznim i drugim ograničenjima. Kada je, kaže, video koliki se prostor oprema kompjuterima samo za njihovo nadgledanje, bilo mu je jasno da će sankcije biti rigorozne i dugotrajne. I uspeo je. Proizvodnja i u najgora vremena ni dana nije trpela. Danas ima američku vizu na tri godine i predstavništvo „Hemofarma” u Pensilvanija aveniji, preko puta Bele kuće, u Vašingtonu. Za kraj mora da se seti demokratskih promena u jesen 2000. i delovanja takozvanih kriznih štabova. Neko ih može zvati revolucionarnim, drugi kontrarevolucionarnim potezima, ali po Babiću reč je o haosu i neregularnim postupcima, koji su pričinili mnogo štete srpskoj privredi. Sve posle toga, pa i prodaja fabrike u kojoj je zastupao čak 63 odsto akcionara, bilo je posao vredan truda i na visini zadatka čoveka koji je u „Hemofarmu” ostavio najlepših 25 godina života. Izvor:"Politika".

"Mali" akcionari
Emitenti
Posrednici
Investitori
Proizvodi Centra
Arhiva vesti
Kontaktirajte nasKnjiga gostijuMapa sajta