Dobrodosli na sajt Medjunarodnog centra za razvoj finansijskog trzistaDobrodosli na sajt Medjunarodnog centra za razvoj finansijskog trzista
O namaUsluge CentraProizvodi CentraSavetovanja i seminariNasi rezultatiNasi klijenti
Arhiva vesti
Proizvođači pšenice severne Bačke zabrinuti zbog stava Fidelinke

Najveći otkupljivač još ne izlazi sa cenom

Već poznate igre oko cene pšenice i skladištenja neprodatih viškova i ove godine poklopile su se sa početkom žetve



Upravo zbog nemogućnosti da sami skladište svoju pšenicu, jer nemaju sopstvenih silosa, poljoprivrednici severne Bačke su je po tradiciji isporučivali Fidelinki, ili smeštali u njena skladišta, za šta su plaćali „ležarinu“. Fidelinka je, međutim, ove godine najavila da će cenu po kojoj će kupovati pšenicu, formirati tek kada žetva bude završena, što predstavlja veliku neizvesnost za proizvođače, koji nemaju gde da smeste ovogodišnji rod.

Danijel Kovačić, savetnik ministra za poljoprivredu, nakon sastanka ratara severne Bačke sa bankarima, rekao je da će zbog takvog stava ove godine najveća nepoznanica za poljoprivrednike biti Fidelinka, koja je inače tradicionalno otkupljivala najveći deo pšenice iz ove regije direktno sa njiva, i kamioni su požnjeveno žito dovozili u njene silose.

Cenom pšenice poljoprivrednici ni do sada nisu bili zadovoljni, je su zbog nemogućnosti da je smeste na svojim imanjima, bili prinuđeni da je prodaju po ceni koja se nudi u trenutku žetve, to jest kada je ima najviše na tržištu, i kada je najjeftinija. Ovogodišnja najava da će cena biti oko devet do deset dinara, takođe je izazvala nezadovoljstvo, jer je daleko od isplativosti proizvodnje. A poseban je problem najava skladištara da će njihove usluge koštati deset dinara, što je previsoko u odnosu na najavljenu cenu.

Danijel Kovačić kaže da bi cenu trebalo da određuje tržište, ali zbog ovakve pat pozicije u kojoj se mogu naći proizvođači, država bi mogla i morala da interveniše otkupom za Direkciju za robne rezerve i time utiče na cenu pšenice.



Druga tranša na tankom ledu
Ukoliko se zbog prekoračenja deficita budžeta ne dobiju pare od MMF, u pitanje dolazi i Bečki dogovor sa komercijalnim bankama



Druga tranša na tankom ledu


Vlada Srbije je u prvih pet meseci napravila deficit u budžetu od preko 44 milijarde dinara, od za celu godinu predviđenih 70, i to će predstavljati veliki problem u pregovorima sa misijom MMF-a u avgustu. Tada će se procenjivati da li naša zemlja zaista ispunjava zadatke dobijene prilikom potpisivanja dvogodišnjeg kreditnog sporazuma vrednog skoro tri milijarde evra. Sredinom leta će predstavnici srpskih vlasti morati da objašnjavaju kako je deficit, zasad za pet meseci, skoro za deset milijardi veći od dogovorenih 35 milijardi dinara i zašto mere štednje nisu dale rezultata, a po svemu sudeći, ponovo će cenu platiti građani - kroz povećanje PDV-a na 20 odsto, kako se poslednjih dana najavljuje.
Bogdan Lisovolik, stalni predstavnik MMF u Srbiji, nije isključio mogućnost da Fond dozvoli proširenje deficita budžeta, kakvom se nadaju u vladi ovih dana, ali "čak i veći deficit ne bi isključio potrebu za znatnim prilagođavanjem, s obzirom na veoma slabe pokazatelje prihoda". Uz ocenu da je potrošnja u Srbiji i dalje previsoka potvrdio je i da u devizne rezerve neće biti automatski uplaćena druga tranša kredita, ukoliko ne dođe do odobrenja proširenja plana rupe u kasi.
Već sama mogućnost blokiranja para od MMF brine srpske ekonomiste. Vladimir Vučković, profesor na "Megatrend univerzitetu" i urednik internet sajta "Ekonomija. org" smatra da bi odlaganje sporazuma sa Fondom trebalo izbeći po svaku cenu jer, ukoliko se to desi, bolje bi bilo da nismo ni ulazili u taj aranžman.
- Ovo bi bila jako loša investicija, da imamo probleme na samom početku aranžmana. To što devizne rezerve ne bi bile popunjavane ne bi trebalo odmah da izazove paniku na deviznom tržištu, ali bi promenilo očekivanja privrede i finansijskog sektora, jer bi možda hteli da se obezbede devizama dok ih još ima. S druge strane, to bi značilo pad rejtinga zemlje, skuplje kredite, teže i skuplje zaduživanje u inostranstvu - upozorava Vučković.
Međutim, ono što bi možda imalo najteže posledice za devizni bilans zemlje, ali i za poslovanje mnogih preduzeća, jeste ugrožavanje Bečkog sporazuma (sa komercijalnim bankama). Njim su se, kao dela ugovora sa MMF-om, NBS i deset stranih banaka sa najvećim prisustvom u Srbiji, dogovorile da će banke zadržati prošlogodišnji nivo datih kredita u Srbiji. Na taj način je obezbeđeno da ne dođe do masivnog odliva deviza iz zemlje, ali ukoliko naša zemlja ne ispuni svoj deo dogovora, postavlja se pitanje da li će svoj deo ispuniti i bankari.
- U tom slučaju banke bi bile amnestirane za neispunjavanje svojih obaveza, jer je taj dogovor pretpostavka sporazuma sa MMF-om. Zašto bi se banke držale dogovora kada ga se država ne drži? Ipak, ja jesam za povećanje deficita i nadam se da ljudi iz MMF neće biti toliko zadrti po tom pitanju - upozorava Vučković.
Profesor Ljubomir Madžar smatra da do takvog scenarija neće doći, ali će država zato morati da kreše tamo gde najviše boli, na platama i penzijama, uz veliki rizik da izgubi političku podršku i da izgubi na sledećim izborima.
- Veoma bi se povećao rizik devizne nelikvidnosti, a oni koji bi hteli da iznesu profit bili bi onemogućeni u tome. To je jako loše po ugled zemlje i među stranim investitorima. Takođe bi se mogao očekivati dalji pad stranih direktnih investicija jer niko ne želi da ulaže u zemlju ako ne može da raspolaže svojim profitom. S druge strane, banke bi dobile motiv da se izvuku iz zemlje jer bi im se značajno povećao rizik, a dobile bi i moralno pravo da to urade, jer ni druga strana nije ispunila ugovor - kaže Madžar.
 
 
 
Plate rastu mimo propisa
Vlada je zamrzla plate i penzije u javnom sektoru u ovoj i sledećoj godini, a takođe su od maja oporezovane plate od preko 40.000 dinara u javnom sektoru, sa 10 odsto. Međutim, u aprilu je iz budžeta isplaćeno 61,7 milijardi dinara za plate, četiri milijarde više nego u martu i sedam milijardi više nego u maju. Prema mišljenju ekonomiste Ivana Nikolića, saradnika Ekonomskog instituta, moguće je da su javna i lokalna preduzeća i administracija doskočili propisima i sebi povećali osnovice plata, da posle ne bi ni osetili dodatni porez.

- To povećanje se nije ostvarilo u svim delatnostima, ali masa plata je povećana i ta mera nije ostvarila svoj cilj. Ovo bi svakako moglo da predstavlja problem u pregovorima sa MMF-om, jer kako ih ubediti u štednju kada je masa zarada povećana. Vlada je preuzela obaveze, ali izgleda da nije spremna da ih izvršava. Jedno je imati planove i strategije, a drugo je šta se radi u praksi - kaže Nikolić.


"Meser" kupio RTB-ovu fabriku za proizvodnju kiseonika

Fabrika za proizvodnju kiseonika "Kisikana", iz sastava Rudarsko-topioničarskog basena (RTB) Bor, koja je u restrukturisanju, prodata je na aukciji kompaniji "Meser tehnogas" po ceni od 2,5 miliona dolara, objavljeno je na sajtu Agencije za privatizaciju

Navedena cena bila je i početna, a kupac fabrike se, između ostalog, obavezao da će obezbediti kontinuitet proizvodnje u okviru delatnosti produkcije tehničkih gasova, najmanje deset godina od momenta zaključenja ugovora. Tu je i poseban ugovor sa RTB-om kojim se vlasnik obavezuje na dugoročno snabdevanje tog basena tehničkim gasovima u narednih 10 godina.

Fabrika kiseonika, koja radi od 1978. godine, proizvodi taj gas za potrebe topljenja, a u njoj se produkuju i tečni kiseonik, gasoviti i tečni azot. U okviru iste fabrike radi i punionica boca za kiseonik, azot i ugljen – dioksid. Agencija za privatizaciju objavila je 18. maja ove godine poziv za učešće u javnom nadmetanju za kupovinu imovine "Kisikane".



Srbi ne bi da štede, a moraće

Ekonomski model zasnovan na rastu potrošnje kakav smo do sada imali u Srbiji više nije moguć, jer neće imati ko da ga finansira. Ako smo do sada više trošili nego što smo stvarali, od sada ćemo morati više da štedimo, a političari koji su na sebe preuzeli odgovornost moraće da reše taj problem, ističe u razgovoru za Biznis profesor Nebojša Savić, dekan FEFA, Fakulteta za ekonomiju, finansije i administraciju iz Beograda


Da li Srbiju drma domaća ili svetska ekonomska kriza?

- Srbiju drma domaća kriza koja je dobrim delom uzrokovana onim što se dešava u svetu. Problemi sa kojima se suočava srpska privreda u suštini su dugoročni, ali je intezitet sadašnje krize podstaknut problemima u svetskoj privredi i oni su delovali na jačanje naših problema.

Koliko dugo bi naša privreda izdržala da nije došlo do poremećaja u svetskoj ekonomiji?

- Ovaj model bi trajao dok se ne bi iscrpli prihodi od privatizacije. Suština naših problema je u tome što trošimo više nego što stvaramo i to se odnosi na period od Drugog svetskog rata. Odmah posle rata imali smo jaku bespovratnu pomoć, kasnije smo se zaduživali i nastavili da trošimo više nego što imamo, a u poslednje vreme trošimo više nego što stvaramo i to tako što prihode od privatizacije usmeravamo na javnu potrošnju. Time smo izvršili prestrukturiranje privrede koje nije bilo dobro i kapitalne fondove, tj. ono sa čim se proizvodilo, pretvorili smo u potrošnju. Smanjivali smo proizvodnu osnovu društva a povećavali potrošnju, što je pogodovalo i rastu uvoza. U prethodnih nekoliko godina trošili smo za petinu više nego što smo stvarali i to je ozbiljan problem.

Kada se procenjuje kraj krize i da li posle toga Srbija može da nastavi po istom kao i ranije?

- Smatra se da će kraj krize doći 2011. godine. Međutim, ono što je novo je da se ne može nastaviti dosadašnji model ekonomije. Ceo proces koji se do sada odvijao je nepovratan i ne možemo da se vratimo na onu tačku od pre krize jer nemamo izvore za finansiranje takvog rasta i razvoja. To znači da moramo da se ponašamo onako kako se ponaša, na primer, Kina. Kina je zemlja sa najvećom štednjom na svetu. Kada biste pitali prosečnog građanina naše zemlje da li može da se poveća štednja, on bi rekao da ne može jer su plate niske. Kada biste pitali Kineza da li mu smeta visoka stopa štednje koja je oko 40 odsto BDP, naša je oko 10 odsto, on bi vam rekao da mu ne smeta, a njegova plata je niža nego naša. Zato je Kina danas treća najveća ekonomija sveta. Na pitanje da li može da se štedi, odgovor je: može, ali da li se to hoće stvar je političkih lidera, društvenih i intelektualnih elita, odnosno da li će profilisati javno mnjenje i stvoriti takvu klimu u društvu.

Da li naši političari šalju takav signal, da treba štedeti?

- Naša politička elita je počela da šalje taj signal, ali to je samo prvi korak i treba na tome istrajati. Sudbina naših ekonomskih reformi je takva da započnemo sa makroekonomskom stabilizacijom, koja traje šest meseci. Kada treba da se pređe na mikroekonomski nivo, da se uđe u preduzeća, tu posustanemo pod pritiskom štrajkova i raznih ucena. To je projekat za sledećih 50 godina, ako hoćemo da Srbija postane regionalni lider. Pošto smo 50 godina trošili više nego što stvaramo, sledećih 50 godina moraćemo da štedimo.

Šta će biti na "dan posle krize"?

- Mudre vlade sada pripremaju svoje države za trenutak posle krize. Ko bude dobro iskoristio ovaj period imaće mnogo bolju polaznu poziciju i startovaće mnogo brže. To će zavisiti od dva jako važna elementa na kojima niko nije štedeo u vodećim zemljama, na ulaganjima u infrastrukturu i obrazovanje, jer su to dugoročne investicije. Da biste dobili gotov autoput ili most koji može da se stavi u upotrebu, potrebno je četiri-pet godina, zavisi od projekta. To je period koji će nastupiti kada se izlazi iz krize. Ti projekti moraju već sada da počnu da se realizuju, da bi njihovi efekte mogli da se koriste kada se izađe iz krize. Ako njihovu izgradnju ostavite za budući period, kasno je, drugi će to već imati. Isto je sa obrazovanjem. Ulaganje je dugoročno, morate da pripremate generacije i generacije za naredni period, sa novim znanjima i novim veštinama. Jako je važno što pre izgraditi infrastrukturu, iako s druge strane morate da štedite. Ovo su jedine stvari na kojima se ne sme štedeti. Na ovo sada stavljaju naglasak SAD i Evropa.

Ali odakle novac kada je više od 70 odsto budžeta tekuća potrošnja, plate i penzije?

- Tu priču slušamo od 50-ih godina do danas. Nek je reše oni koji su preuzeli odgovornost. Oni koji su se smatrali sposobnim da reše probleme neka preuzmu to na sebe, a ako ne znaju kako, neka gledaju druge zemlje. Za početak kod nas se ne zna koliko ima zaposlenih u javnom sektoru i svako govori druge cifre. Kako onda da se smanji broj zaposlenih?

Da li će Srbija doći u opasnost da se odloži primena sporazuma sa MMF-om zbog fiskalnog deficita i šta bi to onda značilo?

- Zamislite predstavnika MMF-a kada mu se u decembru govori jedna stvar, u februaru druga, a sada treća. Tačno je i da MMF menja svoje prognoze kako se pogoršava kriza, ali mi menjamo pravac prognoza. Prvo smo rekli da nema deficita, pa da ima, da nam je stopa privrednog rasta pozitivna, pa da je negativna. Bilo je dosta "ad hok" rešenja i potpune nespremnosti u prvoj fazi krize za suočavanje sa situacijom. Poenta dobijanja sredstava od MMF-a je stabilizacija deviznog bilansa zemlje, uravnoteženje priliva i odliva deviza iz zemlje. To direktno utiče na kurs. Ako ima dovoljno raspoloživih deviza kurs može da se održava, a ako nema doći će do promene kursa, prema tome za nas je jako važno da li ćemo dobiti ta sredstva od MMF-a. Osim ako država nema neki drugi izvor iz kojeg bi mogla da obezbedi devize, kao što je to uradila po prilično niskoj ceni sa NIS-om.

Kako rešiti taj problem sa MMF-om?

- Srbija treba da pristupi ozbiljnoj reformi javne potrošnje, a deficit će i ovako imati. Fondu treba objasniti da se ulazi u proces reformi, treba ih ubediti da u ovom trenutku ima rezona za deficit od 4,5 odsto BDP umesto tri odsto. Da bi ste ih ubedili morate da imate konkretne mere i akcije, a ne možete samo da pričate. I ako bude tog delovanja, ako se iz tekuće potrošnje deo raspodeli u investicije, mislim da će Fond to prihvatiti. Mora da se izvrši promena celokupnog bloka javnih finansija. Jeste ova vlada smanjila udeo javnih finansija u BDP, ali pre nekoliko godina taj udeo je iznosio 48 odsto, pa su prethodne vlade uspele da smanje to na 43 procenta, a onda je to poslednje dve-tri godine ponovo eskaliralo na 48 odsto. Mi imamo najveće poresko opterećenje od zemalja u regionu. Sa ovim padom BDP od pet-šest odsto, opet ćemo se vratiti na udeo javne potrošnje od oko 48 odsto. To je neodrživo. Održivo je samo ako neko to finansira, ali više nema ko. Ono što može da sledi je da se ne izmiruju obaveze, neće se isplatiti jedna ili dve penzije i onda će se fiktivno javna potrošnja smanjiti.

Šta će biti ključno po izlasku iz krize?

- Moraju se osigurati dugoročno zdravi prilivi deviza, a to je izvoz, direktni i indirektni, doznake i turizam. Posle toga, tu su strane direktne investicije, i sada, kada je pao izvoz zbog svetske ekonomske krize, vidi se koliko one nedostaju. Srbija ima prostor za SDI, pod uslovom da stvori odgovarajući ambijent. Mi stalno mislimo ceo svet da samo razmišlja o tome kako će u Srbiju da ulaže. Zamislite nekog imućnog i sposobnog čoveka koji sedi negde i razmišlja gde će da uloži i ima Srbiju, Bugarsku, Rumuniju, Češku, pa onda Tursku, pa Rusiju, Latinsku Ameriku... Po čemu će on prepoznati da je Srbija tu najpovoljnija? Da li smo mi uspostavili takav privredni ambijent, pravni sistem, funkcionisanje države, nizak nivo korupcije...? Srbija se ponaša kao udavača, stalno baca maramicu, ali nema kavaljera koji će da je podigne. A nema ga zato što se mi tako ponašamo prema pitanjima kao što je poštovanje zakona, koliko ima ugovora koji se ne poštuju, sudskih izvršnih odluka koje se ne sprovode. Da li će biti SDI, od nas zavisi. Uvek će biti investicija u svetu, i sada ih ima, manje nego pre, ali u tim uslovima kapital ide tamo gde su najpovoljniji uslovi. Mi ne nudimo najpovoljnije uslove, a čak ne garantujemo ni sigurnost.

Kako privući strane investicije?

- Što budemo imali bolju infrastrukturu imaćemo bolji ambijent za privlačenje investitora, a što budemo imali kvalitetniji obrazovni sistem to ćemo imati kvalifikovaniju radnu snagu, što će opet stvoriti bolji ambijent za SDI. Ako se razviju infrastrukturni projekti, brojni regioni će se privesti nameni. Posle toga pustite privatni kapital da ulaže. Na primer, do Stare planine, Divčibara, Kopaonika ili Zlatibora moraju da se naprave putevi, dovede voda i struja, pa će onda privatni kapital biti zainteresovan da gradi hotele. Bez toga nema ulaganja. Tako su Austrija i Švajcarska izgradile svoje skijaške centre.

Zašto se banke ustežu da daju kredite?

- Banke su sada jako oprezne. Njima je najveći problem trenutno da nađu dobre klijente i projekte u koje mogu da ulažu. Dok nije smanjena referentna kamatna stopa, bankama se najviše isplatilo da ulažu u repo hartije NBS. Sada je pala kamata, pa ćemo videti da li im se više isplati to ili ulaganje u projekte koji nose veliki rizik. Referentna kamatna stopa treba i dalje da se smanjuje, do 10 ili 11 odsto, nešto iznad inflacije. Kako se ona bude smanjivala tako će banke biti upućenije na kreditiranje privrede ili građana i traženje alternativa koje su više na tržištu, a manje ka centralnoj banci. Bankama se mora stvoriti prostor da mogu kvalitetno da plasiraju sredstva, a to su dobri projekti. Ako ulože kapital u rizične plasmane, njih centralna banka tera da povećaju rezervisanja. Ako imaju veća rezervisanja, to smanjuje kreditni potencijal. Tako da banke moraju da budu oprezne.

Država se do sada putem trezorskih zapisa zadužila na domaćem tržištu oko 500 miliona evra. Da li to otežava privatnom sektoru da dođe do kredita?

- To je poznato kao efekat istiskivanja, gde država otežava privatnom sektoru da se zadužuje. To u principu nije dobro, ali i to je posledica loše politike u prethodnom periodu. U dobra vremena se štedi, stvaraju se zalihe da bi moglo da se troši u loša vremena. Naša država to nije radila. Veliki prilivi kapitala su potrošeni, povećane penzije i plate, a nije ulagano u infrastrukturu i nije se štedelo za crne dane. Još smo i tada imali deficit. Mudre države sada koriste pare koje su u dobrim vremenima uštedele, a one druge sada moraju da se zadužuju. Srbija bi imala ozbiljan problem kada bi morala da se zaduži na komercijalnom tržištu. Pitanje je da li bi mogle da se emituju evro obveznice i koliko bi one mogle da prođu na međunarodnom tržištu.



Stečaj dug sedam godina

Nekada četiri najveće srpske banke još nisu ugašene i ne zna se kad će stečaj biti završen. Beogradska banka je na kraju 2008. potraživala oko 1,14 milijardi evra, a dugovala 1,06 milijardi

Po­slov­ni objek­ti se pro­da­ju ili iz­da­ju: se­di­šta nekadašnje Be­o­grad­ske banke i Ju­go­ban­ke u Be­o­gra­du Stečaj nekada četiri najveće banke pokrenut je 2002. godine. Od tada je prodat dobar deo njihove imovine i tim novcem isplaćivani su poverioci prvog isplatnog reda u koje spada i stara devizna štednja. Zbog isprepletanih dužničo-poverilačkih odnosa između samih banaka i najvećih državnih i društvenih preduzeća kojima su odobravani krediti, okončanje stečajnog postupka se ne može precizirati za Beogradsku i Jugobanku.

Za Investbanku i Beobanku okončanje stečajnog postupka može se najranije očekivati tek za dve godine, kaže za „Politiku” Dobrila Hajduković, direktor sektora stečaja i likvidacije u Agenciji za osiguranje depozita.

– Završetak stečaja Beogradske banke zavisi pre svega od okončanja likvidacija koje se vode na Kipru i u SAD, dužnika Beogradske banke a pre svega Beobanke i Investbanke, kao i od okončanja privatizacije i stečaja preduzeća koja su bila dužnici te banke – ističe Dobrila Hajduković.

Beogradska banka je, prema podacima Agencije, na kraju 2008. ukupno potraživala oko 1,14 milijardi evra. Istovremeno, dugovanja Banke su (prema prijavama potraživanja i tužbama) iznosila oko 1,06 milijardi evra. Međutim, problem je što je čak 82 odsto dužnika u stečaju, privatizaciji, restrukturisanju i drugim oblicima transformacije vlasništva, što zahteva dugotrajnu proceduru naplate u relativno malim iznosima.

– Najveći dužnici Beogradske banke, čija je stečajna masa na kraju maja iznosila oko 5,6 milijardi dinara ili oko 59,6 miliona evra, jesu banke u stečaju. I to Investbanka i Beobanka. A najveći dužnici među preduzećima jesu javna preduzeća, kao što su EPS, zatim pančevačke „Azotara” i „Petrohemija” i RTB „Bor”, koji su u postupku restrukturisanja, odnosno u postupku privatizacije.

I kraj stečaja Jugobanke zavisi od okončanja likvidacije Agencije „Njujork“ koji se vodi u SAD. Teško je proceniti ukupnu stečajnu masu Jugobanke, jer je neizvesna naplata potraživanja od preduzeća na koja se primenjuje otpust duga, a te firme još nisu privatizovane. Takođe se vodi veliki broj sudskih postupaka po osnovu imovinsko-pravnih odnosa i po potraživanjima u Hrvatskoj (tužbe vredne više od 180 miliona evra), kao i u drugim bivšim republikama (BiH, Makedonija i Slovenija). Hajduković kaže da visina ukupne stečajne mase zavisi od ishoda tih postupaka, kao i unovčenja preostale imovine (32 objekta u Srbiji i Crnoj Gori) i trajnih uloga kod 26 preduzeća.

Do sada je prodajom imovine Jugobanke i naplatom potraživanja u stečajnu masu ušlo 6,6 milijardidinara. Od toga je od prodaje nekretnina dobijeno 2,3 milijarde, od preduzeća 1,8 milijardi, građana 80 miliona, prodatih trajnih uloga 1,4 milijarde, naplate od zakupa 616 miliona, refundirano od zakupaca 267 miliona, a od kamate na oročene depozite 191,8 miliona dinara.

Trenutna potraživanja Jugobanke od preduzeća iznose oko 32,8 milijardi dinara. Naplata od osam preduzeća koja se restrukturišu iznosi 1,05 milijardi dinara, od 52 preduzeća obuhvaćena privatizacijom (tenderska i aukcijska prodaja) 3,09 milijardi dinara, od dva javna preduzeća – 1,1 milijarda, pet privatizovanih – 263 miliona i dva sa Kosova – blizu šest milijardi dinara. Od 26 preduzeća iz Crne Gore očekuje se 1,3 milijarde dinara. Ostalih 196 firmi duguje 1,2 milijarde dinara, dok potraživanja banke od 32 preduzeća u stečaju iznose 1,13 milijardi dinara. Uz to, Jugobanka ima i potraživanja iz republika bivše SFRJ od 160 miliona evra.

Jugobanka, naravno, ima i dugovanja. Od podnetih 3.458 prijava potraživanja, do sada je ispitano 3.438 i priznata su potraživanja poverilaca po osnovu glavnog duga sa kamatom u ukupnom iznosu od 115 miliona evra, uključujući i potraživanja poverilaca prvog isplatnog reda.

– Prvi isplatni red poverilaca namirenje januara 2008. u potpunosti u odnosu na pravosnažno utvrđena potraživanja po osnovu glavnog duga i pripadajuće kamate u iznosu od 41,9 miliona evra.Pravosnažno priznate obaveze prema poveriocima drugog isplatnog reda sa kamatom iznose oko 71,8 miliona evra, a sredstva obezbeđena za prvu delimičnu isplatu poveriocima drugog isplatnog reda iznose oko 18,3 miliona evra.

Po osporenim potraživanjima vode se parnice za utvrđenje koje su pokrenuli poverioci, u iznosu od oko 392,2 miliona evra.



Amerika i Kipar

Uvođenjem sankcija, američke institucije su blokirale imovinu i sva sredstva na računima, zaplenile svu dokumentaciju Beogradske banke i njene Agencije u Americi. Potom je OFAC juna 1993. oduzeo dozvole za rad Agenciji. Odmah po pokretanju stečaja nad Beogradskom bankom, 2002 godine, Banking Department of the State of New York – Superintendent of Banks – likvidacioni upravnik u Americi preuzeo je poslovanje, imovinu i transferisao sva sredstva banke na poseban račun i pokrenuo postupak likvidacije po zakonu o bankama države Njujork, kaže naša sagovornica.

Iako su neki mediji navodili da je preduzeće „Antexol Trade Ltd”, koje je Beogradska banka osnovala na Kipru za vreme sankcija, bilo „živo” i posle 2002. a preko koga bi eventualno moglo da se uđe u trag srpskim parama, prema informacijama Agencije zatvoreno je jula 1999.



"Mali" akcionari
Emitenti
Posrednici
Investitori
Proizvodi Centra
Arhiva vesti
Kontaktirajte nasKnjiga gostijuMapa sajta